Karmelski red dao je Crkvi tri naučitelja – svetce čiji je nauk o molitvi i duhovnom životu Crkva prepoznala kao trajno blago za sve vjernike. Sveta Terezija Avilska, sveti Ivan od Križa i sveta Terezija od Djeteta Isusa svojim su životom i spisima pokazali put unutarnje molitve, potpunog predanja Bogu i ljubavi koja preobražava svakodnevicu. Njihova duhovnost i danas nadahnjuje redovnike, svećenike i laike diljem svijeta.
Sv. Terezija Avilska (1515. – 1582.)
Terezija od Isusa rođena je 28. ožujka 1515. u Avili, u Kastiliji, kao kći Don Alonsa Sancheza de Cepede i Doñe Beatriz de Ahumada, u obitelji s jedanaestero djece. Kao mlada djevojka voljela je društvo i razmišljala o udaji, no oko osamnaeste godine slobodno je izabrala redovnički život i ušla u karmelski samostan Utjelovljenja u Avili. Rastanak s obitelji bio joj je toliko bolan da je zapisala kako jedva može vjerovati da će joj ni smrtna bol biti veća.
Prve godine redovništva obilježila je teška bolest od koje se jedva oporavila, a potom je gotovo osamnaest godina provela u duhovnoj prosječnosti, u samostanskom ozračju koje nije poticalo dublji molitveni život. U četrdesetoj godini, nakon snažnog unutarnjeg obraćenja, odlučila se na obnovu Karmela. Posljednje dvadeset i dvije godine života provela je putujući Španjolskom i osnivajući obnovljene samostane – tako je nastao red bosonogih karmelićanki.
Njezina su glavna djela autobiografija (Knjiga Gospodinovih smilovanja), Put savršenosti, Zamak duše (Unutarnji dvori) i Utemeljenja, uz brojne duhovne spise i mističnu poeziju. Premda je živjela duboke mistične milosti, ostala je čvrsto uronjena u stvarnost Crkve svoga vremena – pratila je Tridentski sabor, misije u Americi i borbe kršćanstva – te je naučavala da je molitva odlučujuće oružje Crkve. Do sredine 20. stoljeća njezina su djela doživjela više od petsto izdanja, a Bossuet ju je u mistici usporedio s onim što je Toma Akvinski u teologiji.
Umrla je 4. listopada 1582., upravo u noći prelaska na gregorijanski kalendar, pa se kao datum smrti službeno računa 15. listopada. Papa Pavao VI. proglasio ju je 27. rujna 1970. naučiteljicom Crkve – bila je prva žena koja je primila taj naslov. Blagdan joj se slavi 15. listopada.
Sv. Ivan od Križa (1542. – 1591.)
Juan de Yepes rođen je 1542. u Fontiverosu u Kastiliji. Otac mu je rano umro, pa ga je u velikom siromaštvu odgojila majka, tkalja Catalina Alvarez. Školovao se u sirotištu, radio kao njegovatelj bolesnika u bolnici i studirao kod isusovaca, gdje je upoznao klasičnu književnost. U veljači 1563. ušao je u karmelski novicijat u Medini del Campo, a teologiju je studirao u Salamanki, gdje se isticao osobitom nadarenošću.
Sudbonosan je bio susret s majkom Terezijom od Isusa u jesen 1567. – uvjerila ga je da kontemplativni život koji traži može pronaći u obnovljenom Karmelu, a sestrama je poručila da sada imaju “redovnika i pol”. Krajem 1568. u Duruelu je s bratom Antunom de Heredijom započeo život u prvom samostanu bosonogih karmelićana i uzeo ime Ivan od Križa. Terezija je o njemu zapisala da u čitavoj Kastiliji nije našla duhovnika koji bi mu se mogao mjeriti u vođenju duša.
U sukobu između obuvenih i bosonogih karmelićana Ivan je u prosincu 1577. zatočen u samostanu u Toledu, gdje je devet mjeseci proveo u tijesnoj i tamnoj ćeliji, o kruhu i vodi. Upravo je u tom zatočeništvu nastao velik dio Duhovnog spjeva, jednih od najuzvišenijih stihova španjolske književnosti. U kolovozu 1578., iscrpljen gotovo do smrti, uspio je pobjeći spustivši se užetom niz samostanski zid. Kasnije je djelovao kao duhovnik, rektor i prior u Andaluziji i Segoviji, gdje je dovršio svoje velike rasprave, među njima Živi plamen ljubavi.
Srž njegova nauka jest pročišćenje ljubavi: nenavezanost ne vodi uništenju nego očišćenju srca, kroz “tamnu noć” osjetila i duha do sjedinjenja s Bogom. Naglašavao je da pretjerana strogost bez mudrosti može uništiti duhovni život te da dobar duhovni vodič mora poznavati putove duše. Umro je u Ubedi u noći 13. na 14. prosinca 1591., s riječima psalma “U ruke tvoje, Gospodine, predajem duh svoj”.
Proglašen je svetim 1726. (papa Benedikt XIII.), a naučiteljem Crkve 1926. proglasio ga je papa Pio XI. – često ga se naziva “mističnim naučiteljem” (Doctor mysticus). Blagdan mu se slavi 14. prosinca.
Sv. Terezija od Djeteta Isusa (1873. – 1897.)
Terezija Martin rođena je 2. siječnja 1873. u Alenconu u Francuskoj, kao najmlađa kći Luja Martina i Zelije Guerin, koji su i sami proglašeni svetima. Nakon majčine smrti obitelj se preselila u Lisieux, a Terezija je već s petnaest godina, uz posebno dopuštenje, ušla u tamošnji Karmel. Od tada do smrti nikada nije napustila samostansku klauzuru. Umrla je od tuberkuloze 30. rujna 1897., u dobi od svega dvadeset i četiri godine.
Njezina autobiografija, Povijest jedne duše, tiskana je godinu dana nakon smrti u dvije tisuće primjeraka i ubrzo se proširila Crkvom i svijetom, donijevši joj nevjerojatno brzu i raširenu popularnost. Iz tih je zapisa progovorio njezin nauk o “malom putu” – duhovnost djetinjeg pouzdanja, vjere bez čudesa i potpune predanosti Bogu u malim stvarima svakodnevice. Taj je nauk prerastao granice Karmela i nadahnuo druge redovničke zajednice i laike.
Papa Benedikt XV. priznao je 1921. herojski stupanj njezinih kreposti, papa Pio XI. proglasio ju je 1923. blaženom, a 17. svibnja 1925. svetom, pred pedeset tisuća vjernika u bazilici sv. Petra. Dvije godine kasnije proglašena je, uz sv. Franju Ksaverskog, zaštitnicom misija, premda nikada nije otišla u misije, a papa Pio XII. proglasio ju je 1944. drugom zaštitnicom Francuske, uz sv. Ivanu Aršku.
Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 19. listopada 1997., o stotoj obljetnici njezine smrti, naučiteljicom Crkve – najmlađom osobom koja je ikada primila taj naslov. Blagdan joj se slavi 1. listopada.