Karmelski sveci i likovi

Starozavjetni prorok Ilija smatra se duhovnim ocem i pretečom Karmelskog reda. Bio je gorljivi borac za štovanje jedinoga i istinitoga Boga, čudotvorac i isposnik koji je, prema biblijskom svjedočanstvu, neprestano živio u Božjoj nazočnosti. Najpoznatiji je po sukobu s Baalovim prorocima na brdu Karmelu, gdje je obranio Božji zakon i pokazao Božju moć pred okupljenim narodom.

Upravo zbog te povezanosti s brdom Karmelom, pustinjaci koji su u 12. stoljeću ondje utemeljili redovnički život u čast Gospe od Brda Karmela obraćali su se Iliji kao svome ocu i uzoru. Na Karmelu se i danas nalazi mjesto poznato kao Ilijino vrelo, oko kojega su se pustinjaci nekoć okupljali. Ilija utjelovljuje karmelski ideal: život u pustinji, molitvi i dubokoj povezanosti s Bogom. Njegov se blagdan u karmelskom kalendaru slavi 20. srpnja.

Gospa Karmelska, odnosno Blažena Djevica Marija od Brda Karmela, glavna je svetkovina Karmelskog reda i slavi se 16. srpnja – na dan kada je, prema predaji, sv. Šimun Stock od Marije primio škapular. Red je započeo kada je skupina pustinjaka latinskog obreda, slijedeći primjer proroka Ilije, počela živjeti na brdu Karmelu, a zbog muslimanskih osvajanja Svete zemlje pustinjaci su se kasnije preselili u Englesku i druge europske zemlje.

Svetkovina je uvedena između 1376. i 1386. godine, a papinsku potvrdu dao joj je Siksto V. 1587. godine. Karmelićani su je ustanovili kao spomen na pobjedu svoga reda nakon što je njihovo Pravilo službeno potvrđeno 30. siječnja 1226. Godine 1609. proglašena je glavnom svetkovinom Reda. Ono što je započelo kao isključivo karmelsko slavlje postupno se proširilo na cijelu Crkvu: papa Klement X. odobrio ga je 1674. za Španjolsku i njezine kolonije, a papa Benedikt XIII. proširio ga je 1726. na cijelu zapadnu Crkvu. Središnje mjesto u pobožnosti zauzima škapular, znak Marijine posebne zaštite.

Sveti Albert rođen je sredinom 12. stoljeća u mjestu Castel Gualtieri u talijanskoj Emiliji. Pristupio je redu regularnih kanonika u Mortari, a 1184. postao je biskup Bobbija, te već sljedeće godine biskup Vercellija, gdje je služio dvadeset godina. Bio je cijenjen kao diplomat rijetke razboritosti i čvrstoće te kao mirovni posrednik – mirio je Paviju i Milano 1194. te Parmu i Piacenzu 1199. godine.

Godine 1205. imenovan je jeruzalemskim patrijarhom te se nastanio u Akri u Palestini. Upravo je ondje, između 1206. i 1214., okupio pustinjake s Gore Karmela i dao im Pravilo – čime je postao ključna osoba u utemeljenju Karmelskog reda. Umro je mučeničkom smrću 14. rujna 1214.: tijekom procesije probo ga je nožem upravitelj bolnice Duha Svetoga kojega je Albert ranije ukorio zbog grešnog života. Blagdan mu se slavi 17. rujna.

Sveti Šimun Stock rođen je oko 1165. u grofoviji Kent u Engleskoj, a umro je 16. svibnja 1265. u Bordeauxu u Francuskoj. Godine 1247. izabran je za šestog generalnog poglavara Karmelskog reda. U vrijeme njegove uprave red se snažno širio po sveučilišnim središtima Europe: osnovao je kuće u Cambridgeu (1248.), Oxfordu (1253.) te Parizu i Bologni (1260.). Od pape Inocenta IV. izborio je 1252. odobrenje prilagođenog Pravila, čime je red pustinjaka preoblikovan u prosjački red prilagođen životu u Europi.

Najpoznatiji je po viđenju u kojem mu je Blažena Djevica Marija predala škapular uz obećanje spasenja onima koji ga budu nosili. Ta je pobožnost postala jedno od najraširenijih marijanskih obilježja u Crkvi, a mali škapular kasnije je postao znak pripadnosti karmelskom bratstvu. Šimun je bio velik Marijin štovatelj – pripisuju mu se molitve “Flos Carmeli” i “Ave Stella Matutina”. Njegov se kult osobito proširio tijekom 15. i 16. stoljeća, pa je ostao zapamćen kao najslavljeniji generalni poglavar reda. Blagdan mu je 16. svibnja.

Sveta Terezija od Isusa rođena je 28. ožujka 1515. u Avili u Staroj Kastiliji u Španjolskoj. Stupila je u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, gdje je provela osamnaest godina redovničkog života koje je sama opisivala kao razdoblje duhovne osrednjosti. U četrdesetoj godini doživjela je viziju pakla koja ju je potaknula na odlučan duhovni zaokret i odluku o reformi reda.

Postala je inicijatorica obnove Karmela i utemeljiteljica bosonogih karmelićanki. Punih dvadeset i dvije godine putovala je Španjolskom osnivajući nove samostane u kojima se živjelo strogo prema evanđeoskim načelima – njezina je reforma iz temelja preobrazila redovnički život. Uz to je napisala neka od najvažnijih djela kršćanske mistike: “Knjigu Gospodinovih smilovanja”, “Put savršenosti”, “Zamak duše” i “Utemeljenja”.

Umrla je 4. listopada 1582., upravo uoči stupanja na snagu reformiranog gregorijanskog kalendara, zbog čega se njezin blagdan slavi 15. listopada. Papa Pavao VI. proglasio ju je 27. rujna 1970. naučiteljicom Crkve – bila je prva žena kojoj je dodijeljen taj naslov.

Sveti Ivan od Križa, svjetovnim imenom Juan de Yepes, rođen je 1542. u Fontiverosu u Kastiliji. Odrastao je u velikom siromaštvu – otac mu je umro kad su mu bile dvije godine. Školovao se najprije u školi “de la doctrina”, potom na isusovačkom učilištu, a filozofiju i teologiju studirao je u Salamanki od 1564. do 1568. Za svećenika je zaređen 1567., iste godine kada je susreo sv. Tereziju od Isusa, koja ga je pridobila za reformu muške grane reda.

Dana 28. studenoga 1568. u Duruelu otvorio je prvi novicijat bosonogih karmelićana i od tada nosi redovničko ime Ivan od Križa. Protivnici reforme zatočili su ga 2. prosinca 1577. u samostanskom zatvoru u Toledu, gdje je proveo devet mjeseci – upravo je u tami tamnice nastao velik dio njegovih duhovnih pjesama. Među njegovim najpoznatijim djelima su “Duhovni spjev” i “Živi plamen ljubavi”, uz rasprave o duhovnom životu koje su postavile temelje nauka o mističnom sjedinjenju duše s Bogom.

Umro je 14. prosinca 1591. u Ubedi, a taj se datum slavi i kao njegov blagdan. Njegovo djelo učinilo je Karmel kontemplativnom zajednicom usmjerenom na molitvu i Sveto pismo, a njegova nauka o “tamnoj noći” do danas je temelj karmelske duhovnosti.

Sveta Marija Magdalena de’ Pazzi, krsnim imenom Katarina, rođena je 2. travnja 1566. u Firenci, u uglednoj plemićkoj obitelji. Duhovnu darovitost pokazivala je od djetinjstva: s devet godina počela je razmatrati Kristovu muku, a prva pričest u desetoj godini bila je presudna za njezin put. Sa šesnaest godina odbila je udaju izjavivši da želi biti samo Kristova zaručnica te je 2. prosinca 1582. ušla u karmelski samostan Santa Maria degli Angeli u Firenci.

Od 1583. doživljavala je mistične zanose i objave te se prikazivala kao žrtva zadovoljštine za ljudske grijehe. Prošla je i kroz teške duhovne kušnje koje su trajale šesnaest godina. U samostanu je obavljala službu učiteljice novakinja, a 1604. postala je i potpriorica. Umrla je 25. svibnja 1607. nakon dugotrajne bolesti.

Blaženom ju je proglasio papa Urban VIII. 1626., a svetom papa Klement IX. 1669. godine. Štovanje ove velike mističarke proširilo se iz Italije u Francusku, Španjolsku, Portugal i Flandriju. Blagdan joj se slavi 25. svibnja, na dan njezina rođenja za nebo.

Sveta Mirjam od Isusa Raspetoga (Mariam Baouardy) rođena je 5. siječnja 1846. u Abellinu u Galileji. S tri godine ostala je bez roditelja te ju je odgajao ujak u Egiptu. Nikada se nije formalno školovala niti naučila pisati. U mladosti je odbila ugovoreni brak jer je svoj život željela posvetiti Bogu, a radila je kao kućna pomoćnica u nekoliko gradova.

U Karmel u Pauu u Francuskoj ušla je 14. lipnja 1867. Kao novakinja poslana je 1870. u Indiju, gdje je sudjelovala u osnivanju samostana u Mangaloru, a redovničke zavjete položila je 1871. Najveće joj je djelo osnivanje prvog Karmela u Palestini, u Betlehemu, gdje je i umrla 26. kolovoza 1878. od posljedica nesreće i bolesti.

Zbog svog podrijetla ostala je poznata pod nadimkom “Mala Arapkinja”. Blaženom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. 1983., a svetom papa Franjo 2015. godine. Blagdan joj se slavi 25. kolovoza.

Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica rođena je 1873. u Francuskoj, a umrla je 1897. u karmelskom samostanu u Lisieuxu, s navršene samo dvadeset i četiri godine. Unatoč kratkom i izvana neprimjetnom životu iza samostanskih zidova, postala je jedna od najomiljenijih svetica Crkve – ni stotinu godina nakon smrti ne prestaje osvajati simpatije vjernika diljem svijeta, pa je nazivaju najvećom sveticom modernih vremena.

Njezin “mali put” duhovnog djetinjstva – put potpunog pouzdanja i predanja Bogu u malim, svakodnevnim stvarima – postao je jedan od najutjecajnijih duhovnih nauka 20. stoljeća, opisan u njezinoj autobiografiji “Povijest jedne duše”. Svetom je proglašena 17. svibnja 1925. u Vatikanu.

Godine 1927. proglašena je zaštitnicom misija (uz sv. Franju Ksaverskoga), iako sama nikada nije napustila samostan, a 1944. i drugom zaštitnicom Francuske. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 1997. naučiteljicom Crkve, čime se pridružila sv. Tereziji Avilskoj kao jedna od rijetkih žena s tim naslovom. Blagdan joj se slavi 1. listopada.

Sveta Elizabeta od Trojstva rođena je 18. srpnja 1880. u vojnom logoru Avor kod Bourgesa u Francuskoj, a obitelj se 1882. preselila u Dijon. Bila je iznimno glazbeno nadarena – 1893. osvojila je prvu nagradu za klavir na konzervatoriju. U ljeto 1894., nakon nadahnuća tijekom svete pričesti, privatno se zavjetovala na djevičanstvo, no majka joj je naložila da s ulaskom u samostan pričeka do punoljetnosti.

U Karmel u Dijonu ušla je 2. kolovoza 1901., habit je obukla 8. prosinca iste godine, a zavjete položila 11. siječnja 1903. Prijelomni duhovni trenutak doživjela je u ljeto 1905., kada ju je duboko zahvatio odlomak iz Poslanice Efežanima – u njemu je pronašla svoje “novo ime”: Laudem gloriae, “hvala slave”. Njezina molitva “Bože moj, Trojstvo kojem se klanjam” (1904.) sažima njezin duhovni put usmjeren na kontemplaciju Presvetog Trojstva koje prebiva u duši.

Već u korizmi 1905. pojavili su se prvi znakovi Addisonove bolesti, a umrla je 9. studenoga 1906., s dvadeset i šest godina. Njezine posljednje razumljive riječi bile su: “Idem u svjetlost, u ljubav, u život.” Blaženom ju je proglasio Ivan Pavao II. 1984., a svetom papa Franjo 16. listopada 2016. Blagdan joj je 8. studenoga.

Sveta Terezija od Isusa “de Los Andes”, svjetovnim imenom Juana Fernandez Solar, rođena je 13. srpnja 1900. u Santiagu u Čileu, u kršćanskoj obitelji u kojoj je od malena njegovala duhovni život. Bosonogim karmelićankama u Los Andesu pristupila je 7. svibnja 1919., a novicijat je započela odijevanjem habita 14. listopada iste godine.

U samostanu je provela svega jedanaest mjeseci: na Veliki petak, 2. travnja 1920., oboljela je od tifusa. Posljednje sakramente primila je 5. travnja, redovničke zavjete položila je 6. travnja na samrti, a umrla je 12. travnja 1920., u dvadesetoj godini života.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je svetom 21. ožujka 1993. u bazilici sv. Petra – bila je prva Čileanka i prva karmelićanka Latinske Amerike uzdignuta na čast oltara. Papa ju je istaknuo kao primjer mladima u današnjoj Crkvi. Blagdan joj se slavi 13. srpnja.

Sveti Tit Brandsma rođen je 1881. u Bolswardu u Nizozemskoj. Karmelićanima je pristupio kao mladić, za svećenika je zaređen 1905., a doktorat iz filozofije stekao je na Gregorijani u Rimu. Djelovao je kao profesor filozofije i povijesti misticizma na Katoličkom sveučilištu u Nijmegenu, a 1935. imenovan je savjetnikom nizozemskih biskupa za katoličko novinarstvo.

Tijekom nacističke okupacije Nizozemske otvoreno se, oslanjajući se na Evanđelje, suprotstavljao nacionalsocijalizmu i branio slobodu katoličkog tiska i obrazovanja. Zbog toga je uhićen i prošao kroz niz zatvora i koncentracijskih logora, gdje je tješio i duhovno podržavao suzatvorenike. Mučenički je skončao u logoru Dachau 26. lipnja 1942.

Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. 1985., a svetim papa Franjo 15. svibnja 2022. Ostao je zapamćen kao mučenik istine i zagovornik duhovne slobode. Blagdan mu se slavi 27. srpnja.

Sveta Terezija Benedikta od Križa, rođena kao Edith Stein 12. listopada 1891. – na židovski blagdan Pomirenja – potjecala je iz pravovjerne židovske obitelji. U djevojačkoj dobi napustila je vjeru i posvetila se studiju filozofije, gdje se istaknula u fenomenološkoj školi. Do obraćenja ju je dovelo čitanje životopisa sv. Terezije Avilske, te je krštena 1. siječnja 1922. Nakon krštenja jedanaest se godina bavila odgojno-prosvjetnim radom.

U karmelski samostan u Kölnu ušla je 14. listopada 1933., uzevši ime Terezija Benedikta od Križa. Kao kršćanka židovskog podrijetla svjesno je svoje stradanje sjedinila s Kristovom mukom i sudbinom svoga naroda – “U njoj imati udjela, moja je želja!”, zapisala je. Tijekom nacističkog progona Židova uhićena je i odvedena u Auschwitz, gdje je mučenički stradala 9. kolovoza 1942.

Blaženom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. 1. svibnja 1987., a svetom 11. listopada 1998. Od 1. listopada 1999. suzaštitnica je Europe, zajedno sa sv. Brigitom Švedskom i sv. Katarinom Sijenskom. Blagdan joj se slavi 9. kolovoza, na dan mučeništva.

Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije i poglavar Svete obitelji, zauzima posebno mjesto u karmelskoj duhovnosti. Njegova svetost nije bila u sjaju i slavi, nego u skrovitoj, šutljivoj poslušnosti Božjoj volji – često kroz “noć” neizvjesnosti, poput one koju je proživio prije nego što mu je anđeo objasnio otajstvo Marijina materinstva. Karmelska ga predaja časti kao čuvara: čuvara Marije, Isusa, Obitelji, Crkve i duhovnog puta svakog vjernika.

Pobožnost prema sv. Josipu u Karmelu je osobito raširila sv. Terezija Avilska, koja ga je nazivala učiteljem molitve i tvrdila da će svatko tko ga časti napredovati u krepostima – željela je, kako je pisala, sve privoljeti na pobožnost prema ovome svecu. Mnogi samostani njezine reforme posvećeni su upravo sv. Josipu. Njegova šutnja, koja je bila “bol i radost”, dovela ga je do dubokog sjedinjenja s Bogom, pa je karmelićanima trajni uzor klanjanja i unutarnje molitve. Glavni blagdan slavi mu se 19. ožujka.